RECENZIJA Sanja Margeta, Čitajmo

Priča “Šapice” nastala je kao predstava za djecu, prije desetak godina i iako je naišla na odličan prijem kod najmlađe publike tek je nedavno, u siječnju ove godine, izašla u obliku knjige za djecu – slikovnice. Potpisuje je Slavko Sobin, naš kazališni, televizijski i filmski glumac. Iako sam ponekad u otporu prema brojnim imenima s estrade i platna koja pišu za djecu misleći da od toga nema ništa lakše, Slavku otvaramo sva vrata. Priči je dodao zrnce drame, dobru karakterizaciju likova, odličan zaplet koji vodi k sretnom kraju, suptilne emocije iza jednostavnih dijaloga, prave vrijednosti upletene u svakodnevnu priču i puno topline. Prikrivene poruke su dragocjene, a sve je tako vješto oblikovao da je potpuno otklonio didaktiku i svaku misao o poučavanju, a priča je itekako poučna. Povući će vas prema onom mjestu u vama gdje je spremljena dobrota.

Ovo je priča o dva potpuno različita psa. Jedan je pudlica, njegovana, čista, dobrih manira, naučena na finu hranu i meditaciju i većinu vremena nezadovoljna, a drugi je mješanac, zapušten, snalažljiv, simpatičan i dobar. Zadovoljan je sa svime i što ima i što nema. Priča počinje kada se njih dvoje slučajno susretnu u jednoj ulici, hladnog prosinačkog dana. Pudlica ne voli baš mješance i smatra ih previše običnima pa se predstavlja s VI, a mješanac se zove Mrš Ajča. Bar misli da se tako zove, jer mu se baš svi prijatelji iz susjedstva tako obraćaju.

Pudlica nakon netrpeljivosti i pogleda “s visoka” polako upoznaje mješanca. On strpljivo nudi sve što ima: svoju dobrotu, hranu, toplu kutiju i nebo posuto zvijezdama. Uči je kako će vidjeti ljepotu i biti zadovoljna. Ona se opire jer je sve to dosta daleko od njenog razmišljanja i dosadašnjeg života, ali… istini se teško dugo odupirati. Kao i dobroti.

S nevjerojatnom lakoćom čitatelj razvije simpatije prema mješancu, a to se prelije i preko njegovog ponašanja i razmišljanja. Beskrajno dobar i skroman odmah se smjesti u srce. Na to će mjesto do kraja priče povući i pudlicu, a i ona će njega odvesti na jedno toplo i svjetlucavo mjesto.

Radnja se vrlo lako odmotava i odigrava u mislima. Teksta ima dosta, ali nećete ni osjetiti jer je razbijen razigranim fontom i ilustracijama različitih veličina, ovisno o tome što su autori željeli naglasiti. Narativni dio je pomalo stisnut, ali zato dijalozi plešu – doslovno. Slova mijenjaju veličinu, boju, oblik, položaj na stranici i tako naglašeni dijalozi pridonose dinamici i cijeloj priči daju privid kretanja i skakutanja. Ipak se radi o dva razigrana psa. ?

Na kraju priče doznajemo pravo ime pudlice, a i mješanac će dobiti ime kakvo zaslužuje. Priča o dva svijeta i istoj želji: ljubav i prihvaćanje. Čemu nas uči ova priča:

• svatko koga susretnemo može nas nečemu naučiti
• prihvaćanje različitosti je bogatstvo
• tolerancija se razvija upoznavanjem
• što je obilje

Pedagog i didaktičar u meni vas poziva na odličnu igru iz područja govorno jezičnog razvoja, koju su započeli VI i Mrš Ajča na poticaj Slavka Sobina. Vi nastavite na bilo koje slovo ili slog. Sjetit ćete se te igre. Zvala se: “Na slovo, na slovo”. Igrajte se s djecom.

Za slikovnicu ostavljam veliku preporuku.

Izvor: Čitajmo