RECENZIJA Martina Štivičić, Učitaj se

Kad neka knjiga postane jako popularna, nekako se samo od sebe uvijek dogodi da fanovi zavape za nastavkom. Mnogi autori toj želji fanova udovolje, pa dobijemo i taj nastavak za kojim žudimo, za kojeg se onda prilično često ispostavi da bude totalni promašaj. Neki, ipak, uspiju biti dobri – čak jako dobri. Za mene, ovo je jedan od tih.

Lisa Jewell, kako je sama priznala, ne voli pisati nastavke, pa je i ovom dugo odolijevala. No, kako kaže, nakon nekog je vremena i sama dobila želju da likovima iz Obitelji s gornjeg kata da još malo prostora – da, na neki način, dovrši njihovu priču. Napokon, u ormarima s gornjeg kata ostalo je dovoljno kostura koje bi bilo dobro konačno zauvijek zakopati. A u Ostacima obitelji Lisa Jewell učinila je upravo to.

Libby i njenu novopronađenu obitelj pronalazimo ondje gdje smo ih i ostavili. Zloglasna kuća je prodana, a njeni bivši stanovnici nastavili su sa svojim životima. Čini se da sve ide prilično dobro – sve dok u Temzi slučajno ne ispliva još jedan davni leš, još jedna tajna kuće noćnih mora u kojoj je Libby rođena.

Dok policija pokušava razriješiti ovu tajnu, Libbyn ujak odlazi u mahnitu potragu za njenim ocem, a Libbyna majka, u strahu od onoga što bi mogao učiniti, juri za njim. Istovremeno se vraćamo još malo u prošlost, u kojoj se rasvjetljavaju još neki nerazriješeni događaji i okolnosti koje su do njih dovele.

Sve je skupa manje bizarno i šokantno od događaja u prvoj knjizi, ali ne i manje napeto – niti išta manje zanimljivo.

Rekla bih da se Ostaci obitelji bave upravo time – ostacima priče o naslovnoj obitelji, kojima je bio potreban nekakav završetak. Još uvijek razvezani konci ovdje su se svezali jedan za drugoga i u potpunosti uokvirili čitavu priču, dajući joj smislen i konačan kraj.

Dio likova i njihove postupke, kao i ono što ih je do tih postupaka dovelo, ovdje ćemo malo bolje razumjeti. Odrastajući u kući užasa, teško da je bilo tko od njih mogao postati savršeno normalna i uravnotežena osoba, ali kad sve uzmete u obzir, ne možete se ne diviti tome kako su se uspjeli othrvati demonima iz prošlosti i (manje-više uspješno) nastaviti sa životima.

Je li bilo potrebno napisati ovaj nastavak? Mislim da bi prva knjiga funkcionirala sasvim dobro i bez njega, ali, ako mene pitate, s njim funkcionira još bolje. Treba znati kada stati, da, ali treba pogoditi i kada je dobro da se priča još malo nastavi. U ovom je slučaju, za mene, ovo potonje bilo baš pravi pogodak.

Izvor: Učitaj se