Nevidljivo pismo

Roman Nevidljivo pismo, nagrađen nagradom Fonda Miroslav Krleža, objavljen je 1993. godine.

Nevidljivo pismo predstavlja prvi u nizu romana Pavla Pavličića čije teme propituju povijest pojedinaca koji nisu zanimljivi školskim udžbenicima i urednicima nacionalnih enciklopedija. Glavni lik romana je mladić na pragu zrelosti, devetnaestogodišnjak koji sprema maturu.

Radnja je smještena u 1965., godinu velike poplave. Grad je neimenovan. Znamo samo da je smješten na Dunavu. I jasno nam je da će čitatelji u njemu vidjeti Vukovar. Da bi se mogao posvetiti učenju, mladić odlazi iz roditeljske kuće, malo izvan grada. Odlazi u Pčelarski dom čijim je domarom bio njegov ujak.

U jednom trenutku, mladić primjećuje da je staklo – uzidano u zidu – napuklo te ubrzo zaključuje da Dom počinje kliziti prema rijeci. Umjesto da krene u fizičko spašavanje stvari, on ih počinje popisivati. Uzima ujakovu veliku zelenu bilježnicu i na nju piše samo jednu riječ: POPIS. Popisivanjem slaže svoju osobnu povijest, povijest svoje obitelji, povijest grada i daje – kroz zanimljivu priču i opise koji čitatelje podsjećaju na autorovu memoarsku prozu Dunav – sliku cijelog 20. stoljeća.

Romanu je u ovom izdanju pridodan i Pavličićev esej Pismo Madoni Markantunovoj – prvi put objavljen u časopisu Mogućnosti 1992. godine, a potom u knjizi Rukoljub 1995. godine. Autorovo propitivanje povijesnog romana primjenljivo je i na čitanje njegova Nevidljivog pisma.