Ako svakoga jutra pijete kavu, jedan ste od milijardu obožavatelja širom svijeta. Svakodnevno se konzumira više od 2,25 milijardi šalica kave. Upravo je tom obožavanom zrnu Tom Hillenbrand posvetio svoj roman Kradljivac kave, nakon čijeg čitanja svako novo ispijanje ovog napitka imat će drugo značenje. Autor je radnju smjestio u 1683. godinu kada su Europljani bili zaluđeni kavom, koja je za većinu bila nedostižan užitak zbog svoje visoke cijene. Osim što je bila skupa, drugi veliki problem bio je u tome što je monopol na nju imalo Tursko carstvo. Londonski filozofi, amsterdamski trgovci začinima i pariški pjesnici okupljaju se u kavanama kako bi uživali u ovom prosvjetiteljskom napitku. Svi oni nisu birali načine kako da ugode svojim nepcima, a onoga tko bi ju želio prokrijumčariti iz jemenske Moke očekuje smrtna kazna. Međutim, jedan mladi Englez osmislio je plan kako Turcima ukrasti ta dragocjena zrna. Kako mu je jedan veliki posao upravo propao, odlučio je krenuti na sve ili ništa: uz novčanu podršku Istočnoindijske kompanije okupio je tim stručnjaka iz raznih zemalja s namjerom da Turcima ukrade kavu.

Kradljivac kave prvi je roman Toma Hillenbranda u izdanju Mozaika knjiga na hrvatskom jeziku u prijevodu Branke Grubić. Ovaj napeti, avanturistički, povijesni roman toliko je vrsno ispričan da će se svaki čitatelj osjećati kao u kinu. Napeti i eruditski način pisanja oduševit će sve čitatelje brojnim nepoznatim činjenicama iz europskog života tog doba, ali donijeti i veličanstveno ispričanu avanturu.

Godinama ste uspješan pisac i dobitnik brojnih nagrada. Jeste li očekivali da će Kradljivac kave postići ovakav međunarodni uspjeh?

Nisam ni slutio. Ali sad kad razmišljam o tome, možda sam ga trebao očekivati, jer kava je univerzalno rasprostranjena. Kako je postala svjetsko omiljeno piće – valjda je ta tema privukla čitatelje.

Moglo bi se reći da su vam kriminalistički romani specijalnost, ali Kradljivac kave izlazi iz tog okvira. Biste li se složili da je on istančani povijesni roman?

Definitivno jest. Ali kad ga čitate, jasno vam je da pišem krimiće i trilere, jer je bržeg ritma od većine povijesnih romana. Protagonisti pokušavaju ukrasti sadnice kave od Turaka, pa je na neki način kao Oceanovih jedanaest s napudranim vlasuljama i mušketirima.

Kako objašnjavate tu promjenu u pisanju? Od nečeg poznatog (odnosno, niza kriminalističkih priča) na drukčiju vrstu pripovijedanja? Je li vam to bio izazov kao piscu ili vam je prijašnji novinarski rad olakšao taj prijelaz?

Sve mi prilično brzo dojadi, a mnogo je zanimljivih žanrova. Pisao sam detektivske romane, znanstvenu fantastiku, povijesne romane i publicistička djela. Za mene nije veliki izazov okušati se u različitim žanrovima. Ponavljanje uvijek istog bilo bi mi napornije.

Roman sadrži brojne povijesne pojedinosti i podatke. Koliko dugo ste se pripremali i istraživali prije nego što ste ga počeli pisati? Kako taj proces funkcionira?

Trebala mi je gotovo godina dana da prikupim sve potrebne činjenice i pojedinosti, prije nego što sam napisao ijednu stranicu. Kod razdoblja baroka dobro je to da postoje brojni povijesni izvori. Lako ga je istražiti. Što je loše? I predobro je dokumentirano. Ništa ne možeš izmisliti. Na kraju sam imao na stotine izvadaka i fotografija. Ponekad mi se činilo da ponovno pišem magisterij.

Zašto ste odlučili pisati o trgovini kavom? Je li ona bila prikladna platforma za prikazivanje političke situacije u Europi 17. stoljeća ili je počelo s vašom ljubavlju prema kavi?

Puka sretna slučajnost. Čitao sam knjigu o povijesti hrane, u kojoj se usput spominje da su Nizozemci ukrali monopol na kavu od osmanskih Turaka. Odmah sam znao da imam zanimljivu temu: spektakularnu krađu koja je promijenila svijet, smještenu u doba novih izuma i hrabrih pustolova. Malo sam istražio i saznao da je priča istinita, ali većina pojedinosti izgubila se s vremenom. Priča je bila dobra i jednostavno sam krenuo od nje.

Kakvi su vaši budući planovi kad je riječ o izboru žanra za vaše romane?

Sigurno ću napisati još nekoliko kriminalističkih romana. Nastavit ću seriju romana o kuharu slučajnom detektivu, u kojoj sam već objavio šest knjiga. Usto me definitivno privlači doba prosvjetiteljstva. Volio bih napisati knjigu s radnjom smještenom u to razdoblje.

Kradljivac kave bavi se još jednom temom: problemom masovnog nadzora, globalizacije, političkih i gospodarskih intriga nauštrb običnih ljudi. Mislite li da je u usporedbi s povijesnim razdobljem koje opisujete situacija danas drukčija?

Danas govorimo o NSA i Rusima koji sve špijuniraju. Zato sam se iznenadio kad sam saznao da je već Luj XVI. imao sličnu službu, takozvani “cabinet noir”, koji je koristio za masovni nadzor pisama i dnevnika. Danas se to možda događa u realnom vremenu, ali postoji mnogo duže nego što većina ljudi sluti. Moćnici se uvijek boje mišljenja i raspoloženja običnih ljudi, i željeli bi ih kontrolirati.

Još jedna sličnost između tad i sad jest širenje vijesti kojima nije provjerena istinitost. Nekad se to događalo u baroknim kavanama, danas na internetu.

S obzirom na vaše formalno obrazovanje, možemo li očekivati još jedan roman sličan ovom? Priču temeljenu na političkim i povijesnim elementima?

Definitivno bih volio napisati još jedan roman smješten u 17. ili 18. stoljeće, jer to doba smatram uistinu fascinantnim i po mnogo čemu veoma sličnim našem vremenu. Tad se stari poredak počeo urušavati i svi su znali da će za nekoliko godina situacija biti mnogo drukčija. Mislim da se s tim može poistovjetiti svatko tko živi u 21. stoljeću. Ali još uvijek tražim konkretnu temu koja će me privući kao što me je privukla krađa kave.

Od čega se sastoji vaš spisateljski proces? Počinje li s osnovnim zapletom koji dalje razvijate, ili s nečim drugim? Možda likovima ili nekom drugom pojedinošću?

U ovom slučaju osnovni zaplet bio je posve očit. Riječ je o klasičnom “filmu pljačke”: ekipa stručnjaka pomno isplanira pljačku, ali u njezinoj realizaciji sve krene po zlu. Ali nije uvijek tako očito. Obično se suzdržavam od razrade zapleta i samo pratim priču pa vidim kamo će me odvesti. Tako se nađem u istoj situaciji kao protagonisti. Ni oni ne znaju što slijedi.

Što vam je najzanimljivije, najzabavnije pisati? Koju vrstu romana?

Zabavno se obično dogodi kad likovi učine nešto posve neočekivano. Sjedite ispred računala i mislite “nema šanse da je to upravo učinio”. U tim trenucima priča kao da se piše sama. Poljubac muze, tako nešto. Ali to nije doista povezano s nekom određenom vrstom romana.

Što volite čitati u slobodno vrijeme? Možete li navesti neke autore u čijim djelima uživate?

Veliki sam ljubitelj znanstvene fantastike i fantastične književnosti. Moorcock, LeGuin, Lovecraft, Dick, ti su mi autori veoma dragi. Nedavno sam uistinu uživao u novom romanu Philipa Pullmana, “Knjiga o prahu”. Volim i povijesne romane. Pročitao sam “Tisuću jeseni Jacoba de Zoeta”, smješten u nizozemski trgovački punkt na ulazu u Nagasaki u 18. stoljeću, sjajnu knjigu. Trenutačno čitam publicističko djelo “Uspon novca” Nialla Fergusona.

Gdje tražite nadahnuće? Treba Ii vam samoća, kao mnogim piscima?

Nadahnuće dolazi iz knjiga, umjetnosti i ponajviše glazbe. Ne bih rekao da ga aktivno tražim. Ideje same dolaze. Mozak mi je tako premrežen. A što se tiče samoće, pisanje je prilično samotan posao, mora biti. Sjedite posve sami i borite se s riječima. Zato sam ponekad veoma sretan kad odem na predstavljanje svojih knjiga i povežem se s ljudima.

Radite li na nekom novom projektu? Možda na novoj knjizi? Možete li nam reći nešto o tome?

Moja sljedeća knjiga naslovljena je „Qube“. Riječ je o detektivskoj priči, ali smještenoj u kasno 21. stoljeće. Istražitelj se suočava s umjetnom inteligencijom koja je trebala riješiti problem klimatskih promjena. Ali naravno, stvari se nisu odvile prema planu…